Maticna ploca
Rad racunara može biti zasnovan na kretanju mehanickih dijelova, elektrona, fotona, kvantnih cestica ili neke druge fizicke pojave. Iako se racunari mogu izgraditi na mnogim postojecim tehnologijama, gotovo svi današnji modeli sadrže u sebi elektronicke komponente.
Kod vecine današnjih racunara zadati problemi se u biti rješavaju pretvaranjem svih relevantnih informacija u matematicke relacije korištenjem binarnog sistema (nula i jedan). (Medutim, racunari ne mogu riješiti sve matematicke probleme.)
Nakon što racunar izvrši izracunavanje zadatog problema, rezultat se prikazuje na korisniku (covjeku) pristupacan nacin; preko signalnih lampi, LED displeja, monitora, štampaca i dr.
Pocetnici u radu sa racunarima, narocito djeca, cesto ne mogu shvatiti cinjenicu da su racunari samo uredaji i da ne mogu "misliti" odnosno "razumjeti", cak ni ono što prikažu kao rezultat svog "rada". Slike, boje, rijeci i dr. koje vidimo na ekranu racunarskog monitora su samo programirani prikazi koje ljudski mozak prepoznaje i daje im znacenje i smisao. Racunar prosto manipulira tokovima elektrona kojima, na svojoj osnovnoj razini funkcionisanja - tranzistoru, dodjeljuje logicke vrijednosti nula ili jedan, odnosno, stanju "nema napona" ili "ima napona". Do sada nam nije poznat nacin kojim bi se uspješno imitiralo ljudsko razmišljanje ili samosvjesnost.
Neke od bitnih odrednica za konstruktivna rješenja[uredi | uredi izvor]
Binarni ili decimalni?[uredi | uredi izvor]
Važan korak naprijed u razvoju digitalnog racunarstva bilo je uvodenje binarnog sistema za unutrašnje numericke procese. Ovim je prestala potreba za kompleksnim izvršnim mehanizmima koje su racunari zasnovani na drugim numerickim sistemima, npr. decimalnom ili heksadecimalnom, zahtijevali. Usvajanje binarnog sistema rezultiralo je pojednostavljenjem konstruktivnih rješenja kod implementacije aritmetickih funkcija i logickih operacija, znaci, i pojednostavljenjem sklopova i komponenata samog racunara.
Mogucnost programiranja[uredi | uredi izvor]
Mogucnost da se racunar programira, tj. opremi nizom izvršnih instrukcija bez potrebe za fizicko-konstruktivnim izmjenama, osnovna je funkcionalna karakteristika vecine racunara. Ova osobina je znacajno unaprijedena njihovim razvojem do stepena na kojem su bili sposobni kontrolirati redoslijed izvršavanja instrukcija na osnovu podataka dobijenih tokom samog vršenja odredenog programa. Ovo konstruktivno unaprijedenje je još više pojednostavljeno uvodenjem (v. prethodnu cjelinu) binarne aritmetike kojom se mogu predstaviti razlicite logicke operacije.
Pohrana podataka[uredi | uredi izvor]
Tokom racunskih operacija cesto je potrebno pohraniti medu-vrijednosti ("dva pišem a jedan pamtim") koje ce se upotrijebiti u daljem racunanju. Performanse nekog racunara su najcešce ogranicene brzinom kojom se vrijednosti citaju/zapisuju iz/u memoriju i njenim kapacitetom. Prvobitno je zamišljeno da se memorija koristi samo za pomenute medu-vrijednosti, medutim, ubrzo su se i sami programi poceli pohranjivati na ovaj nacin i to se uveliko primjenjuje kod današnjih kompjutera.
Rad racunara[uredi | uredi izvor]
Opceniti prikaz racunarskih dijelova
Monitor
Maticna ploca
Centralni procesor
ATA utori
Radna memorija
Dodatne kartice
Napojna jedinica
Opticki uredaji
Hard disk
Tastatura
Miš
Iako se tehnologija izrade racunara znacajno izmijenila od vremena prvih elektronickih modela sagradenih u cetrdesetim godinama XX vijeka, još uvijek je vecina današnjih rješenja zasnovano na von Neumannovoj arhitekturi. Ta arhitektura podrazumijeva racunar kao sklop sastavljen od cetiri glavna dijela: ALU (Arithmetic and Logic Unit) Aritmeticko-logicka jedinica, kontrolna jedinica, memorija i I/O (Input and output) ulazni i izlazni sklopovi. Ovi dijelovi su medusobno povezani mnoštvom žica - "bus"; magistrala/sabirnica. Svi su obicno pogonjeni vremenskim uredajem (tajmer, sat, generator takta), mada i drugi "dogadaji" mogu pogoniti kontrolne sklopove.
Memorija[uredi | uredi izvor]
Ovdje se podrazumijeva da je memorija niz obrojcenih/numerisanih celija, od kojih svaka sadrži djelic informacije. Informacija može biti instrukcija kojom se racunaru zadaje neki zadatak. Celija može sadržavati i podatak koji je potreban racunaru da bi izvršio neku instrukciju. U svakom slucaju, bilo koja od celija može sadržavati djelic informacije koji u datom trenutku može predstavljati podatak a vec u slijedecem - instrukciju. Znaci, sadržaj memorijskih celija se neprestano mijenja.
Velicina svake celije i njihov broj, razlikuje se od racunara do racunara a i tehnologije izrade tokom njihovog razvoja su bile bitno razlicite. Tako smo imali elektromehanicke memorije - releje, cijevi ispunjene živom u kojima su se stvarali zvucni pulsevi, matrice stalnih/trajnih magneta, pojedinacnih tranzistora, sve do integralnih kola sa više miliona diskretnih i aktivnih elemenata.
Procesor[uredi | uredi izvor]
Procesor ili CPU - central processing unit je elektronicki sklop koji može izvršavati racunarske programe. Ovako široka definicija se može primijeniti i na rane racunare koji su postojali mnogo prije nego što je izraz "CPU" dobio široku primjenu. Pojam i skracenica se koriste u racunarskoj industriji od šezdesetih godina XX stoljeca.
Oblik, arhitektura i primjena procesora su pretrpjeli ogromne promjene od vremena prvih primjeraka ali je njihovo osnovno funkcioniranje ostalo približno isto.
Prvi procesori su bili radeni po narudžbi kao dio veceg racunara i ponekad su bili jedini primjerci svoje vrste. Medutim, izraditi samo jedan procesor ili tek nekoliko primjeraka namijenjenih samo odredenoj aplikaciji bilo je skupo te je to otvorilo put za masovnu proizvodnju procesora koji imaju višestruku primjenu. Tranzistori, a zatim i integralna kola, omogucili su minijaturizaciju procesora i danas se ugraduju u veliki broj uredaja: automobile, mobilne telefone, djecje igracke i sl.
Artimeticko-logicka jedinica (eng. ALU - arithmetic and logic unit) jeste sklop koji vrši osnovne aritmeticke operacije (sabiranje, oduzimanje i dr.), logicke operacije (I, ILI, NE) i uporedivanje, npr. da li se dadržaj dva bajta podudara. U ovoj jedinici se zapravo "odraduje glavni posao".
Kontrolna jedinica vodi racuna o tome koji bajtovi u memoriji sadrže instrukciju koju racunar trenutno obraduje, odreduje koje operacije ce ALU izvršavati, nalazi informacije u memoriji koje su potrebne za te operacije i prenosi rezultate na odgovarajuca memorijska mjesta. Kada je to obavljeno, kontrolna jedinica ide na narednu instrukciju (obicno smještenu na slijedecem memorijskom mjestu) ukoliko instrukcija ne govori racunaru da je slijedeca instrukcija smještena negdje drugo. Kada se poziva na memoriju, data instrukcija može na razlicite nacine odrediti odgovarajucu memorijsku adresu. Uz to, neke maticne ploce podržavaju dva ili više procesora. Takve obicno nalazimo kod servera.
Ulaz i izlaz[uredi | uredi izvor]
Putem ulaza i izlaza (I/O), racunar dobija informacije iz vanjskog svijeta i šalje rezultate natrag. Postoji širok spektar I/O uredaja; od obicnih tastatura, preko miševa, monitora, disketnih pogona, CD/DVD (optickih) pogona, štampaca, sve do skenera i kamera.
Zajednicka osobina svih ulaznih jedinica je da pretvaraju informacije odredene vrste u podatke koji dalje mogu biti obradeni u digitalnom sistemu racunara. Nasuprot tome, izlazne jedinice pretvaraju podatke u informacije koje korisnik racunara može razumjeti. U ovom slucaju, digitalni sistem racunara predstavlja sistem za obradu podataka.
Integrirana kola su srž svakog racunara
Laptop - prijenosni racunar, bitno smanjenih dimenzija ali i cesto manjih mogucnosti i brzine za razliku od stolnog PC racunara
Instrukcije[uredi | uredi izvor]
Racunarske instrukcije nisu bogate kao što je ljudski jezik. Racunar poznaje samo ogranicen broj jasno definiranih i jednostavnih instrukcija. Evo nekoliko primjera: "kopirati sadržaj celije 7 u celiju 19", "ako je sadržaj celije 999 veci od 1, slijedeca instrukcija se nalazi u celiji 100", "sadržaj celije 6 oduzeti sadržaju celije 33 a rezultat upisati u celiju 50".
Instrukcije su u racunaru predstavljene binarnim sistemom brojeva. Operacija "kopiraj" je, npr. kod Intelovih mikroprocesora u binarnom sistemu predstavljena ovako: 10110000. Odredeni niz instrukcija koje odredeni kompjuter može razumjeti naziva se mašinski jezik. U stvarnosti, ljudi ne stvaraju instrukcije direktno u mašinskom jeziku vec koriste programske jezike koje se prevode u mašinski jezik putem posebnih racunarskih programa "prevodilaca" i kompajlera. Neki programski jezici su veoma bliski mašinskom jeziku, kao što je Assembler a drugi, kao Prolog, su zasnovani na apstraktnim principima koji imaju malo slicnosti sa stvarnim operacijama unutar racunara.
Arhitektura[uredi | uredi izvor]
Kod današnjih racunara, aritmeticko-logicka i kontrolna jedinica smješteni su na jednom integralnom kolu kojeg nazivamo centralna procesorska jedinica (CPU - central processing unit). Memorija racunara smještena je na nekoliko malih integralnih kola pored centralnog procesora. Nesrazmjerno veliki dio ukupne mase racunara zapravo je sadržan u sistemu napajanja elektricnom energijom - napojna jedinica i I/O uredajima.
Neki od vecih racunara razlikuju se od gore opisanog modela uglavnom po vecem broju procesora i kontrolnih jedinica koji rade simultano. Dodajmo ovome da i neki racunari, cija je iskljuciva namjena naucno istraživanje i racunanje, imaju sasvim drugaciju arhitekturu i zbog drugacijeg, nestandardiziranog nacina programiranja, nisu našli širu komercijalnu primjenu.
Dakle, u biti, princip funkcionisanja racunara je prilicno jednostavan; kod svakog takta, racunar povlaci instrukcije i podatke iz svoje memorije, izvršava instrukcije, pohranjuje rezultate i ponavlja ciklus. Ponavljanje se vrši sve do nailaska na instrukciju "stop".
Programi[uredi | uredi izvor]
Racunarski programi su zapravo duge liste instrukcija koje racunar treba izvršiti, nekad ukljucujuci i tabele podataka. Mnogo racunarskih programa sadrži milione instrukcija i mnogo njih se neprekidno ponavlja. Tipicni moderni personalni racunar (PC - en. personal computer) može izvršiti nekoliko milijardi instrukcija u sekundi. Recimo i to da izvanredne sposobnosti racunara nisu posljedica izvršavanja složenih instrukcija vec miliona jednostavnih koje programeri uoblicavaju u svrsishodne funkcije. Dobar programer, naprimjer, izradi niz instrukcija kojim se izvršava neki jednostavan zadatak kao što je iscrtavanje jedne tacke na ekranu i taj niz zatim ucini dostupnim drugim programerima.
Sadašnji racunari su u stanju izvršavati nekoliko programa istovremeno. U stvarnosti, odredeno kratko vrijeme procesor izvršava instrukcije jednog programa a zatim se prebacuje na drugi program i izvršava dio njegovih instrukcija. To odredeno kratko vrijeme cesto nazivamo vremenski isjecak. Ovaj nacin rada stvara iluziju izvršavanja nekoliko programa istovremeno a u stvarnosti se radi o tome da programi dijele procesorsko "radno vrijeme". Operativni sistem je program koji najcešce ima ulogu kontroliranja ovakvog dijeljenja procesorskog vremena.
Operativni sistem[uredi | uredi izvor]
Da bi racunar radio, barem jedan program mora biti neprestano u funkciji. Pod normalnim uslovima, taj program je operativni sistem (OS - eng. operating system). Operativni sistem odlucuje koji ce program u datom trenutku biti izvršavan, koliko i kojih resursa ce mu biti dodijeljeno (memorija, I/O) i sl. OS takoder obezbjeduje takozvani apstraktni omotac oko hardvera i programima dozvoljava pristup preko servisa kao što su kodovi (upravljacki programi - "drajveri" od eng. driver) koji omogucavaju programerima pisanje programa bez potrebe za poznavanjem intimnih detalja o svim prikljucenim uredajima.
Vecina operativnih sistema koji imaju te apstraktne omotace takoder imaju i standardiziran korisnicki interfejs. Najzastupljeniji operativni sistemi današnjice su Windows, slobodni Linux i Apple-ov Mac OS.
Kod vecine današnjih racunara zadati problemi se u biti rješavaju pretvaranjem svih relevantnih informacija u matematicke relacije korištenjem binarnog sistema (nula i jedan). (Medutim, racunari ne mogu riješiti sve matematicke probleme.)
Nakon što racunar izvrši izracunavanje zadatog problema, rezultat se prikazuje na korisniku (covjeku) pristupacan nacin; preko signalnih lampi, LED displeja, monitora, štampaca i dr.
Pocetnici u radu sa racunarima, narocito djeca, cesto ne mogu shvatiti cinjenicu da su racunari samo uredaji i da ne mogu "misliti" odnosno "razumjeti", cak ni ono što prikažu kao rezultat svog "rada". Slike, boje, rijeci i dr. koje vidimo na ekranu racunarskog monitora su samo programirani prikazi koje ljudski mozak prepoznaje i daje im znacenje i smisao. Racunar prosto manipulira tokovima elektrona kojima, na svojoj osnovnoj razini funkcionisanja - tranzistoru, dodjeljuje logicke vrijednosti nula ili jedan, odnosno, stanju "nema napona" ili "ima napona". Do sada nam nije poznat nacin kojim bi se uspješno imitiralo ljudsko razmišljanje ili samosvjesnost.
Neke od bitnih odrednica za konstruktivna rješenja[uredi | uredi izvor]
Binarni ili decimalni?[uredi | uredi izvor]
Važan korak naprijed u razvoju digitalnog racunarstva bilo je uvodenje binarnog sistema za unutrašnje numericke procese. Ovim je prestala potreba za kompleksnim izvršnim mehanizmima koje su racunari zasnovani na drugim numerickim sistemima, npr. decimalnom ili heksadecimalnom, zahtijevali. Usvajanje binarnog sistema rezultiralo je pojednostavljenjem konstruktivnih rješenja kod implementacije aritmetickih funkcija i logickih operacija, znaci, i pojednostavljenjem sklopova i komponenata samog racunara.
Mogucnost programiranja[uredi | uredi izvor]
Mogucnost da se racunar programira, tj. opremi nizom izvršnih instrukcija bez potrebe za fizicko-konstruktivnim izmjenama, osnovna je funkcionalna karakteristika vecine racunara. Ova osobina je znacajno unaprijedena njihovim razvojem do stepena na kojem su bili sposobni kontrolirati redoslijed izvršavanja instrukcija na osnovu podataka dobijenih tokom samog vršenja odredenog programa. Ovo konstruktivno unaprijedenje je još više pojednostavljeno uvodenjem (v. prethodnu cjelinu) binarne aritmetike kojom se mogu predstaviti razlicite logicke operacije.
Pohrana podataka[uredi | uredi izvor]
Tokom racunskih operacija cesto je potrebno pohraniti medu-vrijednosti ("dva pišem a jedan pamtim") koje ce se upotrijebiti u daljem racunanju. Performanse nekog racunara su najcešce ogranicene brzinom kojom se vrijednosti citaju/zapisuju iz/u memoriju i njenim kapacitetom. Prvobitno je zamišljeno da se memorija koristi samo za pomenute medu-vrijednosti, medutim, ubrzo su se i sami programi poceli pohranjivati na ovaj nacin i to se uveliko primjenjuje kod današnjih kompjutera.
Rad racunara[uredi | uredi izvor]
Opceniti prikaz racunarskih dijelova
Monitor
Maticna ploca
Centralni procesor
ATA utori
Radna memorija
Dodatne kartice
Napojna jedinica
Opticki uredaji
Hard disk
Tastatura
Miš
Iako se tehnologija izrade racunara znacajno izmijenila od vremena prvih elektronickih modela sagradenih u cetrdesetim godinama XX vijeka, još uvijek je vecina današnjih rješenja zasnovano na von Neumannovoj arhitekturi. Ta arhitektura podrazumijeva racunar kao sklop sastavljen od cetiri glavna dijela: ALU (Arithmetic and Logic Unit) Aritmeticko-logicka jedinica, kontrolna jedinica, memorija i I/O (Input and output) ulazni i izlazni sklopovi. Ovi dijelovi su medusobno povezani mnoštvom žica - "bus"; magistrala/sabirnica. Svi su obicno pogonjeni vremenskim uredajem (tajmer, sat, generator takta), mada i drugi "dogadaji" mogu pogoniti kontrolne sklopove.
Memorija[uredi | uredi izvor]
Ovdje se podrazumijeva da je memorija niz obrojcenih/numerisanih celija, od kojih svaka sadrži djelic informacije. Informacija može biti instrukcija kojom se racunaru zadaje neki zadatak. Celija može sadržavati i podatak koji je potreban racunaru da bi izvršio neku instrukciju. U svakom slucaju, bilo koja od celija može sadržavati djelic informacije koji u datom trenutku može predstavljati podatak a vec u slijedecem - instrukciju. Znaci, sadržaj memorijskih celija se neprestano mijenja.
Velicina svake celije i njihov broj, razlikuje se od racunara do racunara a i tehnologije izrade tokom njihovog razvoja su bile bitno razlicite. Tako smo imali elektromehanicke memorije - releje, cijevi ispunjene živom u kojima su se stvarali zvucni pulsevi, matrice stalnih/trajnih magneta, pojedinacnih tranzistora, sve do integralnih kola sa više miliona diskretnih i aktivnih elemenata.
Procesor[uredi | uredi izvor]
Procesor ili CPU - central processing unit je elektronicki sklop koji može izvršavati racunarske programe. Ovako široka definicija se može primijeniti i na rane racunare koji su postojali mnogo prije nego što je izraz "CPU" dobio široku primjenu. Pojam i skracenica se koriste u racunarskoj industriji od šezdesetih godina XX stoljeca.
Oblik, arhitektura i primjena procesora su pretrpjeli ogromne promjene od vremena prvih primjeraka ali je njihovo osnovno funkcioniranje ostalo približno isto.
Prvi procesori su bili radeni po narudžbi kao dio veceg racunara i ponekad su bili jedini primjerci svoje vrste. Medutim, izraditi samo jedan procesor ili tek nekoliko primjeraka namijenjenih samo odredenoj aplikaciji bilo je skupo te je to otvorilo put za masovnu proizvodnju procesora koji imaju višestruku primjenu. Tranzistori, a zatim i integralna kola, omogucili su minijaturizaciju procesora i danas se ugraduju u veliki broj uredaja: automobile, mobilne telefone, djecje igracke i sl.
Artimeticko-logicka jedinica (eng. ALU - arithmetic and logic unit) jeste sklop koji vrši osnovne aritmeticke operacije (sabiranje, oduzimanje i dr.), logicke operacije (I, ILI, NE) i uporedivanje, npr. da li se dadržaj dva bajta podudara. U ovoj jedinici se zapravo "odraduje glavni posao".
Kontrolna jedinica vodi racuna o tome koji bajtovi u memoriji sadrže instrukciju koju racunar trenutno obraduje, odreduje koje operacije ce ALU izvršavati, nalazi informacije u memoriji koje su potrebne za te operacije i prenosi rezultate na odgovarajuca memorijska mjesta. Kada je to obavljeno, kontrolna jedinica ide na narednu instrukciju (obicno smještenu na slijedecem memorijskom mjestu) ukoliko instrukcija ne govori racunaru da je slijedeca instrukcija smještena negdje drugo. Kada se poziva na memoriju, data instrukcija može na razlicite nacine odrediti odgovarajucu memorijsku adresu. Uz to, neke maticne ploce podržavaju dva ili više procesora. Takve obicno nalazimo kod servera.
Ulaz i izlaz[uredi | uredi izvor]
Putem ulaza i izlaza (I/O), racunar dobija informacije iz vanjskog svijeta i šalje rezultate natrag. Postoji širok spektar I/O uredaja; od obicnih tastatura, preko miševa, monitora, disketnih pogona, CD/DVD (optickih) pogona, štampaca, sve do skenera i kamera.
Zajednicka osobina svih ulaznih jedinica je da pretvaraju informacije odredene vrste u podatke koji dalje mogu biti obradeni u digitalnom sistemu racunara. Nasuprot tome, izlazne jedinice pretvaraju podatke u informacije koje korisnik racunara može razumjeti. U ovom slucaju, digitalni sistem racunara predstavlja sistem za obradu podataka.
Integrirana kola su srž svakog racunara
Laptop - prijenosni racunar, bitno smanjenih dimenzija ali i cesto manjih mogucnosti i brzine za razliku od stolnog PC racunara
Instrukcije[uredi | uredi izvor]
Racunarske instrukcije nisu bogate kao što je ljudski jezik. Racunar poznaje samo ogranicen broj jasno definiranih i jednostavnih instrukcija. Evo nekoliko primjera: "kopirati sadržaj celije 7 u celiju 19", "ako je sadržaj celije 999 veci od 1, slijedeca instrukcija se nalazi u celiji 100", "sadržaj celije 6 oduzeti sadržaju celije 33 a rezultat upisati u celiju 50".
Instrukcije su u racunaru predstavljene binarnim sistemom brojeva. Operacija "kopiraj" je, npr. kod Intelovih mikroprocesora u binarnom sistemu predstavljena ovako: 10110000. Odredeni niz instrukcija koje odredeni kompjuter može razumjeti naziva se mašinski jezik. U stvarnosti, ljudi ne stvaraju instrukcije direktno u mašinskom jeziku vec koriste programske jezike koje se prevode u mašinski jezik putem posebnih racunarskih programa "prevodilaca" i kompajlera. Neki programski jezici su veoma bliski mašinskom jeziku, kao što je Assembler a drugi, kao Prolog, su zasnovani na apstraktnim principima koji imaju malo slicnosti sa stvarnim operacijama unutar racunara.
Arhitektura[uredi | uredi izvor]
Kod današnjih racunara, aritmeticko-logicka i kontrolna jedinica smješteni su na jednom integralnom kolu kojeg nazivamo centralna procesorska jedinica (CPU - central processing unit). Memorija racunara smještena je na nekoliko malih integralnih kola pored centralnog procesora. Nesrazmjerno veliki dio ukupne mase racunara zapravo je sadržan u sistemu napajanja elektricnom energijom - napojna jedinica i I/O uredajima.
Neki od vecih racunara razlikuju se od gore opisanog modela uglavnom po vecem broju procesora i kontrolnih jedinica koji rade simultano. Dodajmo ovome da i neki racunari, cija je iskljuciva namjena naucno istraživanje i racunanje, imaju sasvim drugaciju arhitekturu i zbog drugacijeg, nestandardiziranog nacina programiranja, nisu našli širu komercijalnu primjenu.
Dakle, u biti, princip funkcionisanja racunara je prilicno jednostavan; kod svakog takta, racunar povlaci instrukcije i podatke iz svoje memorije, izvršava instrukcije, pohranjuje rezultate i ponavlja ciklus. Ponavljanje se vrši sve do nailaska na instrukciju "stop".
Programi[uredi | uredi izvor]
Racunarski programi su zapravo duge liste instrukcija koje racunar treba izvršiti, nekad ukljucujuci i tabele podataka. Mnogo racunarskih programa sadrži milione instrukcija i mnogo njih se neprekidno ponavlja. Tipicni moderni personalni racunar (PC - en. personal computer) može izvršiti nekoliko milijardi instrukcija u sekundi. Recimo i to da izvanredne sposobnosti racunara nisu posljedica izvršavanja složenih instrukcija vec miliona jednostavnih koje programeri uoblicavaju u svrsishodne funkcije. Dobar programer, naprimjer, izradi niz instrukcija kojim se izvršava neki jednostavan zadatak kao što je iscrtavanje jedne tacke na ekranu i taj niz zatim ucini dostupnim drugim programerima.
Sadašnji racunari su u stanju izvršavati nekoliko programa istovremeno. U stvarnosti, odredeno kratko vrijeme procesor izvršava instrukcije jednog programa a zatim se prebacuje na drugi program i izvršava dio njegovih instrukcija. To odredeno kratko vrijeme cesto nazivamo vremenski isjecak. Ovaj nacin rada stvara iluziju izvršavanja nekoliko programa istovremeno a u stvarnosti se radi o tome da programi dijele procesorsko "radno vrijeme". Operativni sistem je program koji najcešce ima ulogu kontroliranja ovakvog dijeljenja procesorskog vremena.
Operativni sistem[uredi | uredi izvor]
Da bi racunar radio, barem jedan program mora biti neprestano u funkciji. Pod normalnim uslovima, taj program je operativni sistem (OS - eng. operating system). Operativni sistem odlucuje koji ce program u datom trenutku biti izvršavan, koliko i kojih resursa ce mu biti dodijeljeno (memorija, I/O) i sl. OS takoder obezbjeduje takozvani apstraktni omotac oko hardvera i programima dozvoljava pristup preko servisa kao što su kodovi (upravljacki programi - "drajveri" od eng. driver) koji omogucavaju programerima pisanje programa bez potrebe za poznavanjem intimnih detalja o svim prikljucenim uredajima.
Vecina operativnih sistema koji imaju te apstraktne omotace takoder imaju i standardiziran korisnicki interfejs. Najzastupljeniji operativni sistemi današnjice su Windows, slobodni Linux i Apple-ov Mac OS.